Romski jezik je mnogo više od sredstva komunikacije – on je temelj romskog identiteta, svjedočanstvo istorijskog pamćenja i jedan od rijetkih elemenata koji su Romi uspjeli sačuvati uprkos vjekovima progona, migracija i društvene marginalizacije. Njegovo porijeklo vodi do indijskog potkontinenta, a tragovi tog dugog puta i danas su vidljivi u strukturi jezika, rječniku i gramatici.
U Crnoj Gori, romski jezik se uglavnom govori unutar porodice i zajednice. On se uči prirodno, kroz svakodnevni život, razgovore sa roditeljima i starijima, bez formalnog obrazovanja ili institucionalne podrške. Upravo zbog toga, romski jezik nosi snažnu emotivnu dimenziju – njime se izražava bliskost, povjerenje i osjećaj pripadnosti.
Međutim, savremeni društveni tokovi ozbiljno ugrožavaju njegov opstanak. Mladi Romi sve češće odrastaju u okruženju gdje je dominantan većinski jezik, dok se romski koristi sve rjeđe. U školama, medijima i javnom prostoru romski jezik gotovo da ne postoji, što kod djece i mladih često stvara osjećaj da je njihov jezik manje vrijedan ili nepotreban.
„Ako dijete ne čuje svoj jezik van kuće, ono počinje da misli da ga treba skrivati“, kaže jedan romski aktivista iz Podgorice. Upravo tu počinje tiha asimilacija – ne kroz zabranu, već kroz zanemarivanje.
Dodatni problem predstavlja činjenica da romski jezik nema jedinstveni standardizovani oblik u svakodnevnoj upotrebi, već postoji u više dijalekata. Iako to bogati jezik, u savremenom kontekstu otežava njegovo uvođenje u obrazovni sistem i javne institucije.
Borba za očuvanje romskog jezika danas je borba za dostojanstvo i vidljivost. Kroz kulturne projekte, digitalne platforme i inicijative koje dolaze iz same zajednice, romski jezik ponovo dobija prostor – ne kao relikt prošlosti, već kao živi dio savremenog identiteta.
